“Igra lignje” spaja elemente trilera, horora, drame i akcije, a njezin globalni uspjeh pretvorio ju je u kulturni fenomen
Prije nešto više od dva desetljeća u Južnoj Koreji je stasao naraštaj talentiranih filmaša, glazbenika i drugih umjetnika, pokrenuvši inovativni val popularne kulture poznat kao „hallyu“, koji je od regionalne posebnosti s vremenom prerastao u globalni fenomen. Relativno mala istočnoazijska zemlja, stoljećima u sjeni moćnih susjeda Kine i Japana, odjednom se nametnula kao svjetski pop trendseter, osobito u filmu, glazbi i televiziji. Prvi stidljivi iskoraci korejske popularne kulture na međunarodnu scenu napravljeni su još krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se televizijske sapunice, takozvane K-drame, počele redovito gledati u susjednim azijskim zemljama, da bi već u prvoj polovici 2000-ih korejski filmovi krenuli u pohod po svjetskim filmskim festivalima gdje su masovno osvajali najvažnije nagrade.
Park Chan-wook je stekao kultni status sa svojom „Trilogijom osvete“, Kim Ki-duk osvojio je Cannes, Veneciju i Berlin filmovima poput „Pieta”, „Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće“ i „3-Iron”, dok je Hong Sang-soo minimalističkom art poetikom postao festivalski miljenik diljem zapadnog svijeta. Oni su probili led, a vrhunac je stigao s Bong Joon-hoovim “Parazitom” (2019.), prvim neengleskim filmom ovjenčanim Oscarom za najbolji film.
DISTOPIJSKI TRILER O PREŽIVLJAVANJU
Korejska popularna glazba – u obliku poznatom kao K-pop – paralelno je osvajala globalno slušateljstvo. PSY i njegov “Gangnam Style” postao je 2012. prvi YouTube video s više od milijardu pregleda, a bendovi BTS i BLACKPINK kasnije su rušili pop rekorde i rasprodavali stadione po čitavom planetu. Južna Koreja počela je diktirati trendove u modi i kozmetici, gaming i e-sport učinili su Seul digitalnim središtem, dok je korejsko kulinarstvo – od kimchija do K-barbecuea – danas posvuda poznato i cijenjeno. Korejska kultura osvojila je svijet jer je uspješno spojila lokalno i univerzalno, a u tom se kontekstu može tumačiti i vjerojatno najpoznatiji korejski kulturni izvozni proizvod – megauspješna televizijska serija “Igra lignje” (Squid Game).
Taj distopijski triler o preživljavanju, koji je južnokorejski redatelj i scenarist Hwang Dong-hyuk (1971.) kreirao za Netflix, najgledanija je televizijska serija u povijesti streaming servisa. Njezini vizualni simboli – zelene trenirke, maskirani čuvari, dječje igre kao instrument smrti – postali su globalne ikone, no taj uspjeh nije bio slučajan: serija je brutalna, ali precizna metafora kapitalizma i društvene nejednakosti koja podjednako odjekuje u Seulu, New Yorku, Istanbulu ili Zagrebu. “Igra lignje” spaja elemente trilera, horora, drame i akcije, a njezin globalni uspjeh pretvorio ju je u kulturni fenomen. Naslov serije potječe od popularne korejske dječje igre „ojingeo’“(lignja), koju je Hwang kao dijete igrao na seulskim uličicama na kojima je odrastao. Ta mu je igra bila najdraža jer je bila „fizički agresivna i uzbudljiva“, a kasnije je shvatio da mu motiv igre može poslužiti kao simbol koji „najsnažnije odražava kompetitivnost i brutalnost suvremenog društva”.
IGRAČ BROJ 456
U „Igri lignje” skupina od 456 očajnih sudionika, opterećenih dugovima i osobnim neuspjesima, pozvana je u tajno natjecanje. Ondje moraju igrati niz tradicionalnih korejskih dječjih igara, ali s kobnim pravilom: poraz znači smrtnu presudu. Svaka eliminacija povećava nagradni fond, pa se svaka runda pretvara u krvavu borbu za preživljavanje. Pobjednik na kraju ima priliku osvojiti 45,6 milijardi vona, što je gotovo 35 milijuna eura. Glavni je junak Seong Gi-hun – igrač broj 456 – razvedeni vozač i ovisnik o kockanju, koji živi s bolesnom majkom i očajnički se trudi osigurati budućnost svojoj kćeri. Seong u igru ulazi kako bi podmirio dugove i dokazao da je sposoban preuzeti skrbništvo, a njegova anabaza od naivnog sudionika do jedinog preživjelog čini okosnicu serije. Nakon pobjede zaklinje se da će se vratiti u arenu kako bi smrtonosni ciklus jednom zauvijek okončao…
Igrači su odjeveni u zelene trenirke nadahnute sportskom odjećom iz sedamdesetih, dok čuvare prepoznajemo po ružičasto-ljubičastim kombinezonima i maskama, što predstavlja vizualni kontrast koji briše individualnost i naglašava „klasnu“ podjelu. Igre nadzire enigmatični Front Man, za kojega se kasnije ispostavi da je bivši pobjednik koji je izgubio sve iluzije o dobroti ljudske rase. Ulog je život ili smrt, a kako bi preživio, glavni junak sklapa saveze s prijateljem iz djetinjstva Cho Sang-wooom, opterećenim financijskim skandalima, i Kang Sae-byeok, izbjeglicom iz Sjeverne Koreje koja se bori za svoju obitelj.
Scenografi serije osmislili su svijet obojen jarkim bojama koji na prvi pogled djeluje djetinjasto, ali u pozadini skriva mračnu tajnu. Labirinti, hodnici i beskonačna stubišta, inspirirani Escherovim crtežima, stvaraju osjećaj zarobljenosti, dok mreža tunela, oblikovana prema nastambama kolonija mrava, dodatno naglašava bezizlaznost igre. Glazbu je napisao Jung Jae-il, skladatelj koji je međunarodnu slavu stekao radom na “Parazitu”, a uz originalnu glazbu serija se poigrava i s motivima klasičnih djela, pretvarajući ih u znakove morbidne rutine i rituala: Haydnov „Koncert za trubu” budi igrače, Straussov „Na lijepom plavom Dunavu” najavljuje početak igara, Beethovenova „Peta simfonija” odjekuje u VIP salonu, dok ubojstva natjecatelja prati nježna „Fly Me to the Moon”.
Piše: Darko Vlahović
Fotografije: NETFLIX
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanu!
